Vic o Sizifu
„Mit o Sizifu“ Alberta Camusa završava tezom da Sizif niječe bogove i da je Sizifov svijet, svijet bez gospodara. Kada nam taj Sizif ponovno ispriča antički mit o sebi, događa se komični obrat i nastaje vic u kojem ljudi više nisu igračke u rukama bogova, već bogovi postaju igračke u rukama čovjeka.
Predstava „Vic o Sizifu“ – fejk mit o bogovima i ljudima – opušteno zaviruje u pukotine općih mjesta grčke mitologije i kamijevski nas zapitkuje je li Sizif najveći lukavac među smrtnicima ili obični drznik koji odbija umrijeti. Je li vječno guranje kamena pravedna kazna ili samo nepravedno iživljavanje egoističnog boga? Jesu li Camusove metafore o Sizifu kao o radniku ili o Sizifu kao o Don Juanu i dalje ekskluzivne, ili Sizifa, sada kao vic junaka, možemo promatrati i kao mačo-kapitalista, odnosno kao kič-ljubavnika?
Jednostranost antičkog mita, koji dominantno brani bogove – muškarce, umanjuje boginje – žene, a smrtnike – ljude čini besmislenim herojima, te višeslojnost Camusova teksta otkrili su nam da se u Sizifovom poslu ipak skriva i smisao, a da Sizifa, osim sretnim, možemo zamisliti i tužnim.