Memorija (svijeta) je puna

Sve što nije spremljeno bit će izgubljeno.

(Nintendo „Quit screen“ message).

Želja za kontinuiranom povezanošću i strah da ćemo nešto propustiti u sukobu su sa svijetom u kojem i eksterni diskovi ostaju bez memorije. U kojem se svake minute na YouTube postavi gotovo 72 sata videomaterijala, što je skoro 12 godina sadržaja svakog tjedna. Gdje se i naša sjećanja pohranjuju u zrakopraznim prostorima, cloudovima.

Opsesija dokumentiranjem proizašla je iz izloženosti hiperproizvodnji informacija uslijed koje postaje nejasno biramo li mi sadržaj ili sadržaj bira nas? Različiti formati kojima informacije dolaze do nas rade na tome da nam uštede vrijeme – Netflixov prijedlog uvođenja opcije „ubrzanog“ gledanja filma, društvene mreže, reklame od 4 sekunde, naslovi članaka koji sažimaju cijeli članak… Ali gdje je to vrijeme koje tako silno želimo uštedjeti?

Informativna buka u svojoj krajnjoj varijanti gradi svijet u kojem „tišina“ više ne postoji, formati su postali sadržajniji od sadržaja samog, a fragmentirane informacije izjednačuju se sa znanjem. Što danas uopće podrazumijevamo pod bukom? Konzistentnost podražaja? Akumuliranje „praznih poruka“ koje nam govore kako živjeti? Statistika kao bar prividno utočište? Ili pak repeticija poznatog?

Manjak selektivnih mehanizama otvorenim ostavlja pitanje – ako su sve informacije jednako „glasne“ što ćemo naposljetku čuti? Zapamtiti? Ili dopustiti da bude zaboravljeno?